Korak po korak do cilja

emaus08

Najvažnije odredište kojem svaki čovjek teži trebalo bi biti kraljevstvo nebesko. Bog Otac pozvao je sve ljude u svoje kraljevstvo. Naziva blaženima one „siromašne duhom“ i „progonjene zbog pravednosti“ jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Sve je u našem životu podređeno tom cilju: obitelj, posao, služba Božja, sve aktivnosti u našim zajednicama, hobiji, zabava…

Isus traži od nas da „zgrćemo sebi blago na nebu“ i da tražimo u ovom zemaljskom životu najprije njegovo Kraljevstvo i njegovu pravednost. Nadalje, traži da vršimo njegove zapovijedi i po njima uređujemo svoj život, kao i da vršimo volju Oca Njegova, koji je na nebesima.

Taj poziv zahtijeva od nas poslušnost te čvrstu vjeru i volju kako bismo bili sposobni ući „na uska vrata“ u život. Da bismo mi ispunili Božje obećanje, moramo prihvatiti svaki dan kao Božji dar.

Danas možemo ispraviti ono loše što smo učinili jučer i prekjučer. Mi nad prošlošću nemamo više nikakav utjecaj. Ono što možemo učiniti jest da danas dajemo svom životu novi smjer prema cilju. Upitajmo se zato, kako sam dosad ispunjavao volju Božju, kako sam održavao njegove zapovijedi i zakone? Je li moj dosadašnji život bio smislen i ispravan?

Nikada nije kasno vratiti se na pravi put! Svaki dan možemo birati između pravog i pogrešnoga puta. Imamo pravo na novu priliku; ako smo dosad živjeli bezbožno, počnimo svaki dan živjeti s Bogom jer tek tada naš će život biti smislen i ispunjen radošću i mirom.

Znamo iz iskustva da nas obuzima strah od svega što je pred nama. Kako odgojiti  i školovati djecu i izvesti ih na pravi put? Tko će se skrbiti za nas kad nas zdravlje napusti i kad ostarimo? Kako ispunjavati sve obiteljske, građanske, državne i crkvene obveze? Kako svoj rad učiniti plodonosnijim? Kako postići ciljeve sukladno volji Božjoj i Njegovim zakonima i odredbama? Kako izbjeći stresove i staviti sve na svoje mjesto da bismo bili sretni i zadovoljni?

U romanu za mlade „Momo“, koji je 1973. napisao Mihael Ende, s podnaslovom „Schritt für Schritt will ein Ziel ereicht werden“, Momin prijatelj Beppo, Strassenkehrer, koji je svaki dan išao biciklom na posao, kad bi onamo stigao, mirno je čekao na raspodjelu rada za dotični dan. Beppova vrlina bila je u tome što je govorio rijetko, ali svaku riječ bi dobro izvagao prije nego što bi je izrekao. Nikad nije rekao nešto što nije odgovaralo istini jer prema njegovu mišljenju, sva je nesreća došla u svijet od mnogih laži, onih svjesno i onih nesvjesno izrečenih. U članku se navodi još da je Beppo volio svoj posao i temeljito ga odrađivao. Bio je svjestan da je njegov posao jako važan. Dok je čistio ulice, čistio bi ih polako i temeljito. Kod svakog koraka uzdahnuo bi, a kod svakog uzdaha, zamahnuo bi metlom. Pritom bi malkice zastajao te bi zamišljeno bacio pogled preda se. Nakon toga nastavio bi s radom, sve polako i redom.

I tako, dok bi Beppo polako čistio ulicu, navirale su mu, kako on kaže, velike misli. To su bile misli bez riječi koje se teško mogu komu priopćiti, slične nekom mirisu kojeg se čovjek upravo prisjetiti može – ili – nekoj lijepoj boji o kojoj čovjek sanja. Kad bi završio svoj posao, pokušao bi svojoj prijateljici protumačiti sve te svoje važne misli, koje su ga tijekom posla zaokupljale. „Pogledaj, draga prijateljice“, rekao bi, „katkada čovjek ima jednu tako dugu ulicu pred sobom. Čovjek misli, ona je tako užasno duga, teško će je biti očistiti.“ Malo je Beppo zastao u pričanju i zašutio, nakon kratke šutnje nastavio bi svoje razmišljanje: „Tada se počne čovjek žuriti. Žuri se sve više. Pri svakom pogledu unaprijed bačenom on primjećuje da se posao ne smanjuje, čak  se čini da ga je još više. Tada se čovjek počinje još više naprezati da bi što prije završio, sve ga više hvata strah i na kraju se toliko umori da ne može više. A ulica još uvijek pred njim leži neočišćena. Tako se ne smije raditi“, zaključio je Beppo.

Ponovno bi ušutio razmišljajući o nečemu. Nakon toga nastavi: „Čovjek ne smije nikada odjednom misliti na čitavu ulicu, je li ti to jasno, prijateljice?! Čovjek mora misliti samo na sljedeći korak, na sljedeći uzdah, na sljedeći zamah metlom. I uvijek ponovno samo na sljedeći. Ponovno Beppo zastade i učini kratak predah, razmišljajući, prije negoli će nastaviti: „Tada tek se osjeti radost; to je važno, tada tek čovjek čini svoj posao dobro. I tako treba biti!“

„Odjednom se primijeti da je korak po korak čitava ulica pometena. Čovjek nije uopće primijetio kako… Nije se premorio i nije mu nestalo daha.“ Potom baci Beppo ponovno pogled preda se i završi svoje razmišljanje tvrdnjom: „To je važno.“

Kakvu pouku izvodimo iz ovog Beppova razmišljanja? Da bismo olakšali svoj svakodnevni posao, potrebno je svakoga dana postaviti prioritete. Nemojmo razmišljati svakodnevno o onome što trebamo kroz čitav mjesec ili godinu učiniti. Nije dobro da nas sve brige zaokupe u jednome danu. Važno je da ja svoj posao danas odradim dobro i kvalitetno.

Goethe je rekao: „Jeder Tag, jeder Augenblick ist von unendlichem Wert, denn er ist der Representant der Ewigkeit.“ („Svaki dan, svaki trenutak, od beskrajne je vrijednosti jer je on predstavnik vječnosti.“)

Dragi čitatelji, živimo svoj život smisleno i sretno kao da nam je svaki dan posljednji!

Istina je, naime, da svatko od nas ima samo ovaj dan. Jučer je za svakog od nas prošlost. Budućnost je za svakog od nas neispunjenost i samo obećanje. Sve što mi imamo, rekao bih, jest danas, ovaj trenutak. Ako ovaj dan ne iskoristimo dobro i korisno, on je izgubljen. Mi možemo samo danas djelovanje jučerašnjega dana mijenjati i samo danas početi davati svojemu životu pravi smjer.

Nemojmo odgađati svoj život i svoja djela jer ako to činimo, zaboravljamo činjenicu da bi moglo jednoga dana za nas biti prekasno. Isus nas opominje: „Ne brinite se tjelesno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan sam pobrinuti za sebe! Svakom je danu dosta njegove muke“ (Mt 6,34). U Očenašu ne molimo da nam Bog kruha dadne sutra, već molimo: „Kruh naš svagdašnji daj nam danas…”

Neka nam Kristove i Beppove misli budu uvijek pred očima! Ako se svakodnevno zaokupljamo budućnošću, obolit ćemo i doći u opasnost da kažemo: „Ne mogu više, ne mogu dalje!“

Živimo svjesno i odgovorno u sadašnjosti da bi naš život došao do punine u konačnosti!

Sveti Augustin reče: „Mrtav si onoga dana kada kažeš: dosta je!“ Zato, dragi moji, učinimo uvijek više, hodajmo uvijek naprijed, budimo uvijek na putu, nikad ne uzmičimo natrag i nikada ne odustajmo!

Evo nekoliko poticaja za razmišljanje:

– Što ako se na koncu mog i tvog života ustanovi da je u Božjim očima sve ono što smo mi smatrali važnim zapravo nevažno? Čime ćemo se opravdati kada dođemo pred lice Božje; svojom neučinkovitom vjerom ili svojim dobrim djelima koja smo svakodnevno savjesno i s ljubavlju činili na slavu Božju?

Nikada nije kasno postati boljim i iskupljivati vrijeme koje mi je Bog darovao!

Prihvatimo svaki trenutak svoga života kao dar Božji! 

Živimo ga u punini, ispunjena ljubavlju i dobrim djelima!

Dragi moji, o nama ovisi kakav će nam život biti. Ako svaki dan prihvaćamo kao dar Neba i posvećujemo ga Bogu sa svime što ćemo toga dana činiti; ako prikazujemo Bogu čim se probudimo sve svoje misli, riječi, svaki djelić svoga tijela, sve poslove, susrete s braćom, sve drage ljude s kojima živimo i radimo, kao i one koji će toga dana misliti na nas… živjet ćemo već danas u budućoj sretnoj i blagoslovljenoj sadašnjosti dostižući glavni i najvažniji cilj – kraljevstvo nebesko.

 

 

 

Odgovori