Duhovna skrb za Hrvate u inozemstvu
Crkvi je oduvijek bila važna skrb za selioce, ljude koji su zbog bilo kakvih razloga napuštali svoj dom i domovinu i negdje drugdje privremeno ili stalno se nastanjivali i stvarali novu životnu egzistenciju. Od velike seobe naroda kada je naš narod doselio na područje Lijepe naše, naš narod je više puta doživljavao razne male i velike selidbe uvjetovane ratovima, progonima ali i gospodarskim neprilikama.
Zadnji veliki exodus našega naroda (prije Domovinskog rata koji je također doveo do novog vala prognanika i izbjeglica) zbio se 60-tih godina prošlog stoljeća. Tada su ljudi zbog gospodarsko političkih neprilika odlazili iz domovine i nalazili utočište najvećim dijelom u saveznoj republici njemačkoj ali i drugim zemljama.
Među tim iseljenicima (Gastarbeiter) bili su uglavnom radnici bez poznavanja njemačkog ezika. Njemačka biskupska konferencija traži od tadađnje biskupske konferencije Jugoslavije da pošalje svećenike i pastoralne suradnike koji će skrbiti o tim ljudima i to na njihovom materisnkom jeziku.
Zbog velikog broja pridošlih vjernika biskupija Rottenburg-Stuttgart je 1969. godine osnovala samostalnu Hrvatsku katoličku misiju Ludwigsburg. U misiji je bilo žarište vjerskog, kulturnog i nacionalnog života.
U međuvremenu je došlo do promjena u strukturama ali i u životu naših ljudi. Najvećem dijelu naših vjernika je njemački jezik bliži nego hrvatski. U mnogim obiteljima se nažalost jedva njeguje hrvatski.
Mnogi su uzeli njemačko državljanstvo a djeca ga dobivaju po rođenju i tako se statistički smanjio i neprestano se smanjuje broj članova naših zajednica. Tako je 2005 došlo do prestrukturiranja župa i misija u biskupiji Rottenburg-Stuttgart i od nekada velike HKM Ludwigsburg nastalo je pet novih zajednica: Ludwigsburg i Korntal te naše tri zajednice: sv. Franjo Asiški – Bietigheim-Bissingen, sv. Ilija-Illingen i sv. Ante Padovanski-Vaihingen/Enz.
Naša glavna zadaća i poslanje je:
SVJEDOČENJE: pozvani smo i ujedno poslani biti svjedoci vjere u Isusa Krista, vjesnici njegove radosne vijesti. To činimo na vjeronauku, propovijedanjem, raznim pripremama za primanje sakramenata, biblijskim večerima i osobnim razgovorima.
LITURGIJA: slavljenje euharistije i sakramenata, molitve i pobožnosti su duhovna okrjepa i snaga, središte našeg kršćanskog života.
SLUŽENJE: Papa Franjo je više puta naglasio da crkva ne može opstati ako ona nije crkva služenja. Mi kao zajednica se trudimo iskazivati našu ljubav prema bližnjima, bolesnima, siromasima. Posebno smo osjetljivi prema potrebnima u domovinu.
ZAJEDNIŠTVO igra također važnu ulogu u životu crkve i naših zajednica. U tijeku godine organiziramo razna slavlja za sve uzraste, druženja uz kavu i kolače, izlete i hodočašća. Nastojimo da naše zajednice budu za mnoge ljude duhovni dom u koji će rado dolaziti.
Dođite, radujemo se susretu s vama!
U HKM Ludwigsburg djelovali su sljedeći župnici:
1969-1979. – P. dr. Metoda Kelava, OFM, Split (+ 2. svibnja 1991)
1979.-1982. – P. Ivan Dotur, OFM, Split
1982.-1986. – P. Mirko Marić, OFM, Split
1986.-1994. – P. Petar Vučemilo, OFM, Split
1994.-1995. – P. Nedjeljko Šabić, OFM, Split
1995.-2001. – P. Dušan Džimbeg, OFM, Split
2001.-2004. – P. Petar Čirko, OFM, Split
2004.-2010. – P. Jozo Župić, OFM, Split
2010.- – P. Ante Maleš, OFM, Split
Dušobrižnici su bili:
1986.-1991. – P. Nedjeljko Brečić, OFM, Split
1991.-1994. – P: Josip Božić-Stanić, OFM, Split (+ 6. srpnja 2008).
1994.-1997. – P: Josip Kulović, OFM, Split
1997.-2001. – P. Ante Grčić, OFM, Split
2001.-2006. – P. Anđelko Validžić, OFM, Split (+22. Svibnja 2008)
Pastoralni suradnici i suradnice:
1972.-1981. – S. Cecilija Mikac
1974.-1976. – S. Otilija Mikulec
1976.-1979. – S. Renata Zovkić
1979.-1981. – Ana Madunić
1981.- 1984. – Teo Šprajc
1984-1992. – Ivan Grbavac
1994.-2015. – Božo Tvrdinić
2018.-2019. – Toni Kulić
U našim zajednicama djelovali su župnici:
2005. – 2008. fra Anđelko Validžić OFM, Split (+22. Svibnja 2008) 2008. – 2010. fra Jozo Župić OFM, Split 2010. – 2014. fra Frano Čugura 2014. – 2019. fra Josip Bebić 2019. – fra Ante Babić
Pastoralni suradnici
1979.- 2012. – Ana Madunić
2018.- 2019. – Toni Kulić
Zahvaljujemo svim svećenicima, pastoralnim suradnicima i aktivnim vjernicima koji su nesebično radili i rade na izgradnji naših zajednica i na dobru naših vjernika
Franjo se rodio u talijanskom gradiću Asizu 1181. g. Bio je imućna podrijetla, jer mu je otac bio trgovac a majka plemkinja. Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, gdje je trgovao, preimenovao u Francesco što na hrvatskom zapravo znači ‘Francuzić’. Kršten je u asiškoj katedrali posvećenoj mučeniku Rufinu. Osim ovih podataka o njegovoj ranoj mladosti ne znamo sa sigurnošću gotovo ništa.
Biti sin bogatih roditelja uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je prije negoli prednost. Naime, u bogatstvu roditeljskog doma postoje mnoge opasnosti za mlade ljude. I sam Franjo, kao sin bogatog trgovca, imao je mnogo novca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno trošio i razdavao. Tako je postao vođom asiškoj mladeži. Poput mladih ljudi i Franjo je provodio svoje rane godine u različitim zabavama ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima.
Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i njegovu jednu osobinu vrijednu divljenja. Iako je bio bogat, nije bio uskogrudnog karaktera (škrt). Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, iza tog postupka mučila ga je grižnja savjesti, zbog čega je odlučio: “Ubuduće neću odbiti nijedne molbe”. Darivanje mu je bila osobina od njegove mladenačke dobi i ostala mu za svega njegova života.
Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena. Kao sudionik rata između Asiza i Peruđe 1202. g., pridružuje se 1205. g. carskoj vojsci u Apuliji nadajući se viteškoj časti i naslovu. No, umjesto toga dospijeva u zarobljeništvo, a njegovi viteški planovi pali su u vodu.
U to vrijeme prolazi i duboku nutarnju i mladenačku krizu: ne zna više koji smisao dati svojemu životu. Rad i očev novac više ga ne zanimaju. Njegovi snovi o viteštvu i slavi, srušili su se kao kula od karata. Uz to, za vrijeme boravka u zatočeništvu u Perugi, i njegovo zdravstveno stanje bilo je ozbiljno naručeno. Sve je to utjecalo na njega pa, kad je napokon bio pušten iz pritvora, bivao je u nekako drugačijom osobom. Povlači se od društva i varljivog svijeta, te više razmišlja i moli. U tom razmišljanju i molitvi pitanje: “Gospodine, što želiš da ja učinim?”, nikako ga ne napušta.
Ta promjena u njegovu životu odvijala se polako, ali je s vremenom poprimala sve konkretnije oblike, dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao u svemu drugačijim. Franjo osjeća da je netko Jači ovladao njime. Kad je konačno prizdravio često se je čeznutljivo pitao: “Što daje smisao mome životu?” Tako iznenada jednoga dana susretne gubavca. Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle sada čuda! Netko Ga je ‘prisilio’ da dadne jednome takvom čovjeku milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Upravo zato susret s gubavcem treba ocijeniti kao prvi korak u stanje “novoga života”. Objašnjenje takvoga svojega postupka Franjo opisuje ovako: “Ovako mi je dao Gospodin da počnem činiti pokoru: dok sam još bio u grijesima, bilo mi je vrlo mrsko i gledati gubavce. I sâm Gospodin Bog dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I ono što mi se prije činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast” (Toma Čelanski, Životopis i čudesa sv. Franje Asiškog).
Tu pobjedu nad svojim naravnim nagnućem Franjo je pripisivao samo Bogu a ne sebi.
Od ne manjeg značenja za nje je bio i jedan drugi doživljaj. Jednog dana ušao je Franjo u napola ruševnu crkvicu sv. Damjana da se tu pomoli pred raspelom. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je glas s Raspela: “Franjo, vidiš li kako se ruši moja kuća? Hajde, obnovi je!” Od tog se prizora Franjo beskrajno duševno i tjelesno potresao.
Franjo je u početku taj glas s križa shvatio doslovno: vjerovao je da mora obnoviti crkvicu sv. Damjana. Daje se na građevinske radove, popravlja crkvice sv. Damjana, Porcijunkule i dr., koje se nalaze u okolici Asiza. No, s vremena je shvatio da se Kristova zapovijed odnosila na živu kuću, na ljude, koji su živa Crkva. I ponovno se daje na posao i u njemu uspijeva. Tako se Franjo kao čovjek Božji nije pravio reformatorom (kao npr. Martih Luther), ali je povijest pokazala da je postao jedan od velikih duhovnih obnovitelja Crkve vraćajući je njenom ispravnom određenju.
Još jedan događaj doveo je konačno Franju pravome cilju.
24. veljače 1208. g. bio je nazočan slavljenju mise kad je čuo riječi Evanđelja (Mt 10): ”Idite… Propovijedajte… Bolesne liječite… Gubave čistite… Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir…” Tada je uskliknuo: ”To je ono što hoću, to je ono što tražim, to želim cijelim srcem izvršavati” (1 Cel 22). Kasnije će reći: ”… sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja” (OR 14). U tom času iščezla je svaka zbunjenost iz njega. Odsad je znao sasvim određeno što hoće i nije više bilo za nj nikakve nesigurnosti i kolebanja.
Riječi iz Evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo za tim da vrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova oživotvori.
Ipak, jedan od najvažnijih događaja u Franjinu životu je prizor s imućnim i poslovnim ocem koji se nikako nije mogao pomiriti sa idejama sina koji je postao ruglom gradu.
Godine 1207. otac Petar Bernardone ne znajući više kako pomoći sebi i sinu, Franju tuži biskupu, a ovaj odredi javno suđenje na gradskom trgu. Sam događaj je izazvao veliku znatiželju. Proces pred biskupom završio je sasvim drukčije negoli je to Petar i bio zamislio. Na optužbe rasrđenog oca protiv nezahvalna sina, koji je konačno sve primio od njega, Franjo sa sebe skida haljine, te, stojeći gol pred javnošću, vraća ih svome ocu Petru uz riječi: “Čujte svi vi i dobro razumijte: dosad sam zvao Petra Bernardona svojim ocem, ali budući da sam odlučio služiti Gospodinu, vraćam mu novac zbog kojeg se uzbudio i sve haljine koje posjedujem od njegova vlasništva; od sada ću govoriti: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima.’”
Tim se činom Franjo proglasio potpuno slobodnim od zemaljskog, tjelesnog oca. Nije više želio živjeti na očev račun. Franjo na taj način započinje svoj život u materijalnom siromaštvu, potpuno se povjeravajući providnosti nebeskog Oca.
Tako je Franjo, poučen od Boga, započeo nov život, kako je i sam zapisao u Oporuci: “Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju.” Od toga trenutka Franjo je bio i u traženju svojega novog načina života, pa je i s tom nakanom neprestano molio u crkvici sv. Damjana: “Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu mog srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurno ufanje i savršenu ljubav, smisao i spoznaju, o Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju.” (Spisi, 452).
Živeći tako radikalno, nije dugo potrajalo da su se oko njega počeli okupljaju mnogi ljudi koji su htjeli i sami, upravo poput njega, što vjernije i konkretnije živjeti Evanđelje. Tako je došlo do stvaranja i prvoga bratstva, o kojem Franjo zapisa: “Gospodin mi je dao braću.”
Franjo je znao da je poslan pridobivati duše za Boga, za duhovnu obnovu kršćanstva i Crkve. Budući da se njegovo bratstvo i načinom odijevanja i života razlikovalo od ostalih ljudi, davali su dojam “da su jedna vrsta pustinjaka”. Zato su ih i sami sugrađani nazivali “pokornicima iz grada Asiza”. No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zovu “red manje braće”, jer su htjeli biti maleni i da se ne bi tako usudili postati nešto veće.
Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo papa Inocent III. 1209. g. potvrđuje Franji i njegovoj braći Pravilo života, koje glasi: “Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.”
U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 14. rujna 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.
Tajna La Verne, ali i cijeloga života sv. Franje, bio je raspeti Isus Krist. Upravo na tom mjestu Franjo raspetoga Isusa moli samo za dvije milosti: da za svoga života osjeti u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što ju je Gospodin podnio za vrijeme svoje pregorke muke i da osjeti u svom srcu neizmjernu ljubav kojom je Isus bio gorio dok je prinosio svoj život za grješnike. Tako je i na taj Franjo svojim životom, riječima i djelima postao sličan Isusu Kristu da su ga nazivali drugi Krist (alter Christus).
Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je “htio da se gol bori s golim”. Zatim reče: “Dobro došla, moja sestrice Smrti!” i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti:
“Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne
kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može.
Jao onima što umiru u smrtnome grijehu.
Blaženi koje snađu u tvojoj presvetoj volji,
jer im druga smrt neće nauditi.”
(Iz Pjesme Brata Sunca)
Franjo je “sestricu smrt”, dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza. Dan poslije, u nedjelju 4. listopada, sabrao se silan svijetu u Porciunkulu na oproštaj od Franjinih zemnih ostataka. Nakon toga su ga prenijeli i sahranili u crkvu sv. Juraja, na čijem se mjestu danas nalazi bazilika sv. Klare. Dana 25. svibnja 1230. njegovi zemni ostatci preneseni su u baziliku, koja nosi njegovo ime, a dao ju je sagraditi brat Ilija.
Kratko vremena iza Franjine smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud kojemu je 15. srpnja 1228. predsjedao papa Grgur IX. jednoglasno je izjavio: “Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.”
PAX ET BONUM!
Mir i dobro!
http://kapucini.hr/duhovnost/poziv-sv-franje
Sv. Antun Padovanski rođen je 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Antun, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao sv. Antun Lisabonski (Santo António de Lisboa) .
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnikom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Antun pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Antun. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Antun svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antuna pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je – govorio si je – tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik! Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku.
Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antuna, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Antun na put iz Mesine u Asis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.
Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Antunu i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Antunu, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antuna tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Antun stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.
U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Antun pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.
Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Antun. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montepellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.
U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Antun. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Antun u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.
God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX., neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi tri mjeseca do odluke. Kako je i sv. Antun bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.
Preuzeto sa http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Antun_Padovanski
Židovi i kršćani su na poseban način sačuvali uspomenu na proroka Iliju. Čini se da nijedan drugi prorok nije tako prisutan u svijesti onih najjednostavnijih i najgorljivijih vjernika kao ovaj Božji ugodnik. Nisu ga cijenili i voljeli samo „mali“ i jednostavni ljudi. Za primjer su ga uzimali i velikani teološke misli, napose sveti Oci. Spominje ga sv. Atanazije i stavlja kao primjer svima koji žele živjeti pustinjačkim životom. Cijeni ga i spominje veliki govornik, sv. Ivan Zlatousti, a sv. Izidor ga naziva „velikim svećenikom i prorokom“.
U hrvatskom narodu napose ga štuju u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji čiji je i zaštitni i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Nazivaju ga i „Ilija gromovnik“ koji zapovijeda kiši i gromovima. Ime mu na hebrejskom jeziku znači: Jahve je moj Bog.
Ima nešto posebno u njegovu snažnom liku koji je gorljivo revnovao za „Jahvu, Boga nad vojskama“, a u jednom trenutku prestrašen i razočaran bježi pred kraljicom Izabelom koja mu je poručila da će učiniti s njegovim životom kao što je on učinio sa životom Baalovih proroka. Bilo mu je dosta svega, pa umoran sjeda pod smreku i želi umrijeti. Njegove su riječi izvanredne: Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju jer nisam boji od otaca svojih. Kako se možemo lako poistovjetiti s njime u tim njegovim teškim trenutcima.
Svi koji hodočaste u Svetu zemlju uspinju se na brdo Karmel. Na njemu se čuva uspomena na žrtvu koju je sv. Ilija prinio jednom Bogu Jahvi i bio uslišan, a mnoštva (450) Baalovih proroka je prinosilo žrtvu Baalu i nisu bili uslišani. Hodočasnici također odlaze i na brdo Tabor na kojemu se Isus preobrazio i gdje su se pojavila dvojica proroka Mojsije i Ilija.
Meditacija
Tekst za meditaciju na blagdan sv. Ilije uzeli smo iz Sirahove knjige u kojoj pisac još jednom ističe važnost sv. Ilije i njegovu nezaobilaznu proročku ulogu.
Sirah 48, 1 – 14
Molim za milost: da budem otvoren Božjem Duhu i da ga hrabro svjedočim, poput proroka Ilije!
I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.
Puno vremena je prošlo od Ilijinog uzlaska na nebo na ognjenim kolima kad je Ben Sirah, potaknut Božjim Duhom, počeo pisati o proroku Iliji. To je samo znak koliko je ovaj Božji čovjek i prorok bio prisutan u svijesti ljudi i koliko je svojim životom ostavio traga u tradiciji koja se vjerno prenosila s generacije na generaciju. Sirah piše sjajnu meditaciju o Iliji. Mi joj se pridružujemo u svojoj molitvi.
Ilija je kao oganj. Riječ mu je buktinja. Vatra je njegov simbol. Ona je imala veliko značenje u prinošenju žrtava. Vatra je važan element. Njezino iznašašće je toliko dragocjeno i važno, a njezin učinak toliko snažan da su Grci mislili da je ukradena od bogova. U vatri koja je bila neophodna za žrtvu paljenicu Židovi su se jednostavno osjećali povezani s Bogom. U žrtvama koje su na takav način prinosili Bogu i poslije ih također i jeli, Židovi su vjerovali da su time Bogu bliže i da mu na taj način iskazuje štovanje. Iako mi na takav način ne prinosimo žrtve, ali nismo pred vatrom indiferentni. Ona nas može očarati u igri svjetla i privući svojom toplinom. Doživljavamo je kao nešto živo, snažno i privlačno. U isto vrijeme ima u njoj nečeg tajinstvenog, „nedodirljivog“ i zastrašujućeg. Koliko god nas privlači, ne možemo joj se potpuno i do kraja približiti. Požar, koji izaziva nekontrolirana vatra, jedno je od najvećih zala koje se može čovjeku dogoditi. O svim tim značajkama vatre i ognja, o svim simbolima koje u sebi nose, mogu razmišljati i na temelju toga moliti.
Isus je rekao: Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo (Lk 12, 49). Gospodine, molim te da i moj život gori od vatre tvoje Riječi. Neka i moj govor o tebi bude zanosan i poticajan poput svjetla koje sjaji i privlači. Tvoje riječi na usnama tvoga proroka Ilije plamtjele su poput buktinje. Bio je poseban, jer se tebi potpuni izručio. Pomozi mi da nosim u sebi gorljivost i žar kojima je bio prožet život sv. Ilije.
Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu.
Ben Sirah je vjerno primio iz tradicije što se pripovijedalo o proroku Iliji. On to dalje isto tako vjerno prenosi i zapisuje. Ilija je imao nešto u svom liku što je privlačilo njegove suvremenike i ostavljalo na njih snažan dojam. Suočavao se sa smrću oči u oči. Pobjedom nad smrću koja je svladala sina udovice iz Serapte navijestio je Kristovu konačnu pobjedu nad smrću. Pred kraljevima je bio neustrašiv. Na brdu Sinaju susreo se s Gospodinom i „po svom susretu s Jahvom postaje izvorom svetosti za svoj narod. Jedna od njegovih snažnih značajki jest traganje za Bogom. Povlačio se u tišinu i samoću da bude sa svojim Gospodinom. Bio je strastveni tražitelj i revnitelj za sve ono što je Božje. Ilija je doista izvanredan. S jedne strane doima se poput ognja i vrlo je djelotvoran, a s druge strane traži trenutke tišine i povlači se u mir, gotovo ga nestaje. Tu nam je poseban primjer i poticaj. Sve te činjenice i događaji ukazuju na njegovu posebnost. Oni koji su ga ozbiljno shvatili, nastojali su ga i slijediti. Sv. Terezija Avilska, obnoviteljica Karmelskog reda koji se nadahnjuje na tradiciji proroka Ilije, također je bila prožeta željom da vidi i susretne Boga. Govorila je i čvrsto vjerovala: „Jedino Bog dostaje!“ – „Solo Dios basta!“ Da, samo je Bog dovoljan i tko ga ima, ima sve.
Gospodine, da se znam zaustaviti i biti uz tebe. Da znam darovati svoje vrijeme samo tebi i boraviti u tvojoj prisutnosti. Da znam u svom životu spojiti aktivno, nesebično djelovanje i povlačenje u tišinu gdje ću biti nasamo s tobom. Tvoj prorok Ilija susreo se s tobom u blagom lahoru. Udijeli i meni u ove sparne ljetne dane dašak svoga blagog lahora. Neka on ispuni moju nutrinu. Neka ražari moju dušu. Gospodine, kad tebe imam, onda imam sve!
Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika. Podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život.
Ilija je posebno privlačio svojim iskrenim poslanjem koje je vjerno vršio pred Bogom. On je bio čovjek za zadatak, Božji „specijalac“, koji je neustrašivo izvršavao svoju misiju. „Svaki put kad su Božja prava bila ugrožena, Ilija ulazi u borbu svojim gromovitim napadima.“ Nije branio samo vjeru kad je bila ugrožena, nego se zauzimao za pravednost i sudbinu slabih i malih koje su silnici ugrožavali i moćnici iskorištavali.
I ja bih volio, Gospodine, da imam nešto od Ilijine smjelosti i hrabrosti. Pomozi mi da se ne okrećem za trendovima i strujanjima svijeta koji me okružuje. Daj da budem vjeran tvom evanđelju. Pomozi mi da se znam zauzimati za slabe i ugrožene koje moćnici iskorištavaju i zapostavljaju.
Kad je vihor zastro Iliju, napuni se duhom njegovim Elizej: za života ga nijedan vladar ne mogaše pobijediti i nitko ga ne mogaše podjarmiti. Ništa mu ne bijaše teško, i iz groba mu je tijelo prorokovalo. Za života je čudesa činio, a u smrti svojoj djela divotna.
Elizej je imao snažnog i dobrog učitelja i sam je bio dobar učenik. Učio je od Ilije i bio poučljiv. Usvajao je duh svog gorljivog prethodnika. Zato mu ništa nije bilo teško ni neugodno kad je sam krenuo u proročku misiju. Ilijin proročki duh ostao je u Elizeju kako bi mogao nastaviti Božje djelo.
Gospodine, neka i danas ima učitelja koji će poučavati prave vrijednosti. Pomozi i našim učenicima da budu otvoreni za dobrotu i plemenitost koju žele na njih prenijeti njihovi učitelji. Neka učiteljima ne bude teško poučavati i neka se ne umore. Pomozi učenicima da znaju prihvatiti i prepoznati dobrotu u kojoj ih učitelji poučavaju. Neka se ovoga ljeta dobro odmore kako bi najesen mogli vjerno i iskreno surađivati i ostvarivati svoje zadaće.
http://glasnik.isusovci.hr/node/60
