Potreba godišnjih odmora
Ljeto je vrijeme predaha i godišnjih odmora. Čovjeku jednostavno treba promjena i odmor. Odmor je za mnoge ljude prilika da bar nakratko pobjegnu iz dosade, katkad i teške svakidašnjice, koja za mnoge traje najmanje jedanaest mjeseci.
U posljednje vrijeme, posebice u bogatih naroda, razvio se pravi kult godišnjih odmora. Ići na odmor, bilo ljetni, bilo zimski – to je jednostavno postala svetinja. Što više čovjek, u potjeri za većim blagostanjem, izgara u poslu, to osjeća veću potrebu i vrijednost odmora. Ne radi se samo o potrebi za obnovom istrošene tjelesne snage, već o nečem puno važnijem.
To je nesvjesni pohod za srećom, svijetom snova, izgubljenim rajem… A za to čovjek, u surovoj životnoj stvarnosti, kroz godinu gotovo i nema mjesta.
Tako je taj moderni kult godišnjih odmora u isto vrijeme tihi prosvjed protiv surovosti života i izraz je čežnje za drugačijim i ljepšim životom.
Prema Bibliji, rad je dio čovjekove teške sudbine nakon grijeha prvih ljudi. Neka vrsta pokore, reći ću tako, čovjeku naložene od Stvoritelja.
Suprotno tomu, blagdani su dani oslobođenja od rada, vrijeme kad se čovjek može posvetiti sebi i Bogu. Ti bi dani morali značiti predokus punine života. Zato slavlje nedjelja i blagdana mora svakom kršćaninu biti i vrijeme odmora. Ali njegovi praznici ne smiju biti duhovno prazni.
Rad se može promatrati iz različitih kutova:
- kao nužni izvor sredstava za život
- kao prilika razvijanja čovjekovih stvaralačkih sposobnosti
- kao osmišljenje vremena koje nam stoji na raspolaganju itd.
Već prema tome koji od ovih vidova prevladava, rad može biti težak, ali može biti i prava sreća. Ipak, nakon svakog napornog rada čovjeku je potreban odmor.
U tom pogledu reklo bi se da su ljudi svakim danom u sve boljem položaju. Radni tjedan sve je kraći. Sve je više vremena za odmor.
No, je li time sve riješeno? Je li neradno vrijeme već samo po sebi stvarni odmor? Često se čuje tvrdnja kako se mnogi ljudi ne znaju odmarati. Zašto?
Po svemu sudeći, kriv je potrošački duh koji tako snažno obilježava današnje vrijeme. Čovjeka se promatra kao proizvođača i potrošača. On radi i proizvodi da bi mogao što više trošiti – dakako materijalnih dobara. Taj je duh protegnut i na odmor. Za mnoge to nije ništa drugo nego neradno vrijeme kad se može trošiti, a da se ne radi. Uostalom, zato se radilo i štedjelo 11 mjeseci.
Radom do boljega svijeta
Glavno geslo našega vremena glasi: radom do boljega svijeta! Čovjek pritom sebe smatra jedinim tvorcem. Religiozni čovjek pak pretpostavlja svijet kao djelo Stvoritelja – djelo koje mu je On povjerio. Čovjek je samo suradnik Božji u djelu stvaranja. Takav se stav mora očitovati ne samo u radu, nego i u odmoru.
Religiozni čovjek mora znati ne samo koristiti se blagodatima Božje prirode, nego i diviti se njezinoj ljepoti. To će ga povesti dalje od potrošačkoga duha. On će otkriti u sebi duhovni svijet koji ima svoje potrebe. A iza ljepote prirode otkrit će ljepotu njezina Stvoritelja.
Iz toga može lako slijediti novi korak: da čovjek pokuša uspostaviti ravnotežu sam sa sobom i s Bogom. Pjesnik bi rekao: ponovno se sastati sa svojim davno odbjeglim srcem. Sveti Franjo Asiški je u trenucima divljenja ljepoti stvaranja spjevao onaj nenadmašni hvalospjev Stvoritelju i stvorenjima.
Često se u crkvi može čuti: „Nema odmora od Boga i od vjerničkog života.“ Što to znači?
Ljudi se odmaraju od poslova i službi koje im postanu teške. Odmaraju se kod prijatelja i s prijateljima. Bog nije poslodavac. On je Otac i prijatelj. Razumljivo je onda da se vjernik neće odmarati od njega, nego kod njega i s njime.
“Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto i otpočinite malo” (Mk 6. 30-34). Tako je Isus pozvao apostole u ono doba, tako zove i nas danas.
“Tragedija čovjeka počinje onda”, kaže Blaise Pascal, “kada čovjek nije sposoban biti sam sa sobom u svojoj sobi.”
Blago onome, koji ove ljetne dane, dane odmora, svoj boravak na selu, moru i u prirodi iskoristi i za to da se u tišini sjedini sa sobom i s dragim Bogom.
FAB